Miro Lasić, hrvatski veleposlanik

Vitomir Miro Lasić

…Devedesete, zapravo devedeset i prve, druge, treće, četvrte, pete pokazalo se ponovno potpuno jasno tko su i kakvi su hrvatski neprijatelji. To su oni koji po hrvatskoj zemlji svijesno ruše i pale, ranjavaju, sakate i usmrćuju njeno pučanstvo, civile, prije sviju djecu, žene i starce, ljude nemoćne, svećenike i časne sestre, oni koji zločinačkim napadima na naselja i gradove ubijaju nedužne i miroljubive ljude, što je samo produženje i proširenje bleiburškog masakra, sabiranja novih žrtava u hrvatskom narodu. Neovisno od povijesnih pitanja, smisleno je upitati se postoji li genetički most između Bleiburga i Ravnog ili Vukovara, Dubrovnika i današnjih terorističkih eskalacija…

…Jedan od bitnih pokazatelja za povijesno osvjetljenje događaja oko Bleiburga jest da su žrtve u ogromnoj većini bili nedužni hrvatski ljudi. U tom sagledavanju mora se konstatirati da je Bleiburg u isto vrijeme bio perfidna podvala i izdaja domoljubivih ideala iskrenih hrvatskih antifašista. Taj incredibile crimen, nevjerojatni zločin, izvršavan je po urotničkim nalozima srbokomunističke provenijencije usmjerenim, s jedne strane, na uništenje što većeg broja Hrvata, ali i, s druge strane, na kompromitaciju onih Hrvata koji su s moralnim uvjerenjem težili uspostavi hrvatske antifašističke zapravo antitotalitarističke vlasti na hrvatskoj teritoriji…

Miljenko Jergović

…Lujo Lasić neobičan je čovjek. Njegov nastup u priči gotovo da je posve nesentimentalan. Nimalo samosažaljenja, nikakvog patosa, ni velikih riječi i zaključaka. Piše u vrlo kratkim rečenicama, bez epiteta i pridjeva, genitivnih metafora, ukrasa i dodataka, o stradanjima piše kao što bi inženjer pisao o metalnim legurama…

…Taj put je strašan – mnogo strašniji nego u svim legendarnim prikazbama naknadnih svjedoka – upravo zato što je i emocionalno i činjenično iznijansiran. Za početak, Lujo dobro pamti gdje su ga seljaci gađali kamenjem, a gdje su mu dali vode i pomogli mu da nastavi put, a onda pamti i svoja raspoloženja. Njemu se, kao stvarnome sudioniku, ne prispodobljuju ni biblijski motivi, ni Kristove muke, ni bilo što od onog od čega će biti načinjena blajburška legenda. On govori o stvarnosti i ničim je ne nadopisuje, niti se ulaguje pretpostavljenom budućem čitateljstvu…

…Lasić, poput Prima Levija, ima bogomdan, sasvim književni dar za detalje. Recimo, pamti da im je pred povlačenje bilo naređeno da ono skladište ostave otključanim. To nekom manje darovitom i ne bi bilo važno. Isto tako, u nekoliko riječi briljantno opiše gradove kroz koje kolona prolazi, Zagreb, Apatin, Sombor, Novi Sad…

…Knjigu “Pakao je počeo u Bleiburgu” trebalo bi objaviti u nekoj lijepoj, visokoestetiziranoj i elitnoj ediciji, među dobrim knjigama…

Živko Kustić, Glas koncila

…Vjekoslav Lujo Lasić zanovačen je g. 1944. s mnogim hrvatskim maturantima i raspoređen u PTS (Poglavnikov tjelesni sdrug). Čvrsto hrvatski i katolički odgojen, sin hercegovačkog pravnika, predsjednika suda, mladić NDH doživljava kao svoju državu. Vjeruje u načela humanosti i u ratu, učili su ga da su ranjenik i zarobljenik svetinje. Zna da se bori protiv neprijatelja svoga naroda i svoje cjelokupne kršćanske tradicije…

…Iz svake Lasićeve bilješke odiše izvanredna osobna čestitost. Ona je temelj njegova neugroziva ponosa. Takvim kršćanima najteže je opraštati. I on to ne krije. Na više će mjesta jednostavno priznati da zločince prezire premda svladava svaku želju za osvetom…

…Ali, prava je novost Lasićeve knjige što nije nikako ideološka. Lasić ne izlaže stajališta, ne niže načela, nego iznosi zapamćenja. I u tim zapamćenjima ljudi nisu crno – bijelo raspoređeni: i među partizanima ima ljudi, čovječnosti koja se ne zaboravlja. Dapače, i među nekarakternim koji su se prodali, nisu svi jednako neljudi…

…Posebno je dragocjen opis Lasićeva susreta s nadbiskupom Alojzijem Stepincem u studenom 1945. Povjesničari bi mogli slučaj rasvjetliti. Od čega je Stepinac tada bolovao? Koje su ga to časne sestre tada na dvoru njegovale? Koji je svećenik prepoznao mladog Lasića u katedrali i doveo ga nadbiskupu? Lasićev opis toga susreta je hagiografski: Stepinac je orisan već kao svetac sa svete slike….

Mladen Bevanda

…Lasić literarnim darom pripovijeda o vlastitim doživljajima, oživljava predodžbe i sve kazuje bez patetike, jeftinog lamenta, ili mržnje – danas toliko prisutnih elemenata u kazivanju i izvješćima. Štoviše, iako očajnik i beznadnik, proživljenik i preživljenik drži se dostojanstveno, otmjeno, odvažno, čak i superiorno spram surove zbilje i cinizma svojih krvnika…

…Pola stoljeća se prikrivalo ovo genocidno djelo. Razgovaralo se šapatom s najpovjerljivijim. Znalo se: dogodilo se nešto strašno, ali je prava, potpuna, istina teško otkrivana. Za one koji se nisu vratili nakon svršetka rata, a vidjeli su ih ovdje-ondje odgovor je muklo glasio: Nest’o! Nestali su netragom cijeli naraštaji, godišta, u punoj snazi, u najljepšoj mladosti. Godinama i godinama su očekivani, nadali im se. Nest’o!…

…Ne iznenađuje autorovo živo sjećanje mnogih pojedinosti tijekom križnog puta. Kad se jedanput prožive tako užasni, jezivi prizori mora da se duboko urežu, utisnu u psihu, u pamćenje. To su pojave pred kojima se ostaje zapanjen, ošamućen. Svi ti davni događaji kao da su se zbili još jučer! Slike su sređene, uvjerljive, sugestivne…

…Ono što treba potcrtati jest činjenica: u Bleiburgu i na križnom putu ubojstva, zločini, izvršeni su bez sudskog procesa. Pravorijeci-presude su i nakon toga donešeni unaprijed, iznuđivali su se nasiljem, mučenjem, prisiljavanjem, lažnim svjedočenjem…