Vjekoslav Lujo Lasić roden je 1926. u Mostaru od oca Petra i majke Marije. Uz starijeg brata Ivana Nina i mlađeg Vitomira Mira odrasta i školuje se u Sarajevu, Bihaću, Banjoj Luci i Sisku, gdje je otac službovao kao sudac. Odgojen u strogom kršćanskom i nacionalnom duhu. Od prvih svjesnih spoznaja prihvaća starćevićansko-pravašku ideju i ostaje joj cijeli život vjeran. Još kao dječak član je HKD ‘Napredak’ i HKB ‘Križari’ gdje su mu odgajatelji bili istaknuti hrvatski intelektualci D. Felix Niedzielski i Dr. Lav Znidarčić.
Uspostavu NDH dočekuje kao oživotvorenje višestoljetnog sna hrvatskog naroda. Od prvih dana postaje članom poluvojne organizacije hrvatske mladeži. Prvo borbeno iskustvo stječe u obrani Banje Luke prilikom partizanskog napada za Novu godinu 1944., u kojoj aktivno sudjeluje. Nakon ispita zrelosti, u ljeto 1944. biva unovačen i pristupa u postrojbe PTS-a. U činu vodnika-đaka dočekuje travanj 1945. kada biva promaknut u čin zastavnika. U rano jutro 8. svibnja sa svojom postrojbom kreće u povlačenje. U proboju kod Dravograda 13. svibnja ranjen.
Dva dana kasnije dospijeva na bleiburško polje gdje, pod pretpostavkom predaje engleskim trupama, odlaže oružje. U kolonama smrti pješači više stotina kilometara i svoj križni put završava u Kovinu odakle 20. studenog biva otpušten.
28. ožujka 1946. u Sarajevu ga uhićuje OZN-a te nakon istrage biva suđen po Vojnom sudu 38. divizije koji ga, uslijed nedostatka dokaza, oslobađa 11. rujna. Nakon kraćeg vremena odlazi u Dubrovnik gdje se zaposli i zasnuje obitelj. Ponovo biva uhićen 26. kolovoza 1949. te nakon godinu dana istrage osuđen na 5 godina strogog zatvora. Optužnica identična onoj iz 1946. godine. Vrhovni sud kaznu smanjuje na 3 godine koje do posljednjeg dana izdržava na radu u rudniku uglja Kakanj i KPD Zenica. U posljednjem prolazi takozvanu ‘reviziju stava’ gdje, slomljen torturom, reže vene. Po isteku kazne 12. ožujka 1952. otpušten. Vraća se obitelji u Dubrovnik gdje provodi cijeli radni vijek i 1989. biva umirovljen.
Stariji brat Ivan Nino, poručnik PTS-a nestao je na križnom putu i njegova sudbina je ostala nepoznata. Otac Petar umire 1950., petnaesti dan po izlasku iz zatvora od posljedica neljudskih postupaka. Majka i mlađi brat Miro također su se povlačili i prošavši svoju kalvariju uspjeli se spasiti.
Knjigu započinje pisati 1991. u opkoljenom i napadnutom Dubrovniku, osjetivši da se nad hrvatskim narodom ponovo nadvila sablast Bleiburga. Obzirom na ratne okolnosti i materijalne prilike knjigu uspjeva tiskati tek 1994. Ovo treće izdanje knjige izdaje sin Dubravko u spomen na sve nevine žrtve. Knjiga je namijenjena prvenstveno našim sinovima i unucima kojima je istina o najvećoj tragediji hrvatskog naroda bila desetljećima nedostupna. Ovo sitno zrno istine nije poziv na mržnju već molba Svevišnjemu da Hrvat na Hrvata više nikada ne okrene oružje.
