Ovaj zapis mog oca o stradanju Hrvatskih vojnika na Bleiburgu i Križnim putevima nastajao je već početkom 1991. godine, a završen je u domovinskom ratu. „Bleiburški memento“ zapisan je i datiran 15. svibnja 1991. godine i kao da je slutio novo stradanje Hrvata. Predgovor je napisan početkom svibnja 1994. godine i prvo izdanje tiskano je iste godine.

Drugo izdanje, obogaćeno recenzijama don Živka Kustića, Mladena Bevande, Mira Lasića i uz zahvalu i blagoslov kardinala Kuharića, uslijedilo je 1996. godine i posvećeno je mojoj pokojnoj majci Mariji. Bezbroj puta sam mislio o trećem izdanju i došlo je vrijeme da to mogu ostvariti, ocu u spomen. Dodajem ovu posvetu ocu, majci, stricu Vitomiru – Miru – Hrvatskom veleposlaniku i nestalom stricu Ivanu – Ninu koji nije doživio da me vidi, a ne znam ni gdje su ga ubili ni gdje počiva, na Bleiburgu, u nekoj jami ili na križnim putevima. Neka svi počivaju u miru i neka im je laka hrvatska zemlja.

Osim bolnih saznanja o očevim strašnim patnjama, o nečovječnosti i zločinu, fasciniralo me pamćenje događaja, mjesta i imena. Možda su muke koje je prolazio urezivale sve u podsvijest? A domovinski rat i ponovno stradanje je probudilo ta sjećanja o kojima nikada nije pričao. Mislim da nas je namjerno poštedio saznanja o nečovječnosti, zlu i divljaštvu koje danas teško možemo zamisliti. Nama odgajanima u Titovome svijetu jako dobro su skrivali istinu i o Bleiburgu i o počinjenim poslijeratnim užasima. Vjerujem da je i njemu bilo teško sjećati se užasa, tek 1991. godine odlučio je opisati svoje patnje, a domovinski rat bio je poticaj da završi knjigu. Vjerujem uz misao: da se još jednom ne ponovi, jer već se ponovilo, opet su Hrvati progonjeni i ubijani.

Cijena knjige je pristupačna, razlog je što je namjera autora, kao i moja, da se knjiga čita i sazna istina. Radi se o svjedočanstvu iz prve ruke, o mukama koje je pisac prošao. Nama je desetljećima ta tema bila nedostupna pa mnogi stariji, a posebno mlađi malo znaju o Bleiburgu i kasnijim mukama.

Nažalost nikada nisam uspio saznati sudbinu košulje koju je blaženi kardinal Stepinac poklonio ocu, a zajedno smo je odnijeli u Kanadu i predali Hrvatskoj zajednici u Torontu.

Dubrovnik, ožujak 2020. Dubravko Lasić

Posveta mog oca mojoj majci:

Knjigu posvećujem pokojnoj supruzi Mariji
moleći Svevišnjeg
da je u zagrobnom životu nagradi
za svu ljubav, plemenitost i dobrotu
kojima me je kroz pola stoljeća darivala.