…Lujo Lasić neobičan je čovjek. Njegov nastup u priči gotovo da je posve nesentimentalan. Nimalo samosažaljenja, nikakvog patosa, ni velikih riječi i zaključaka. Piše u vrlo kratkim rečenicama, bez epiteta i pridjeva, genitivnih metafora, ukrasa i dodataka, o stradanjima piše kao što bi inženjer pisao o metalnim legurama…

…Taj put je strašan – mnogo strašniji nego u svim legendarnim prikazbama naknadnih svjedoka – upravo zato što je i emocionalno i činjenično iznijansiran. Za početak, Lujo dobro pamti gdje su ga seljaci gađali kamenjem, a gdje su mu dali vode i pomogli mu da nastavi put, a onda pamti i svoja raspoloženja. Njemu se, kao stvarnome sudioniku, ne prispodobljuju ni biblijski motivi, ni Kristove muke, ni bilo što od onog od čega će biti načinjena blajburška legenda. On govori o stvarnosti i ničim je ne nadopisuje, niti se ulaguje pretpostavljenom budućem čitateljstvu…

…Lasić, poput Prima Levija, ima bogomdan, sasvim književni dar za detalje. Recimo, pamti da im je pred povlačenje bilo naređeno da ono skladište ostave otključanim. To nekom manje darovitom i ne bi bilo važno. Isto tako, u nekoliko riječi briljantno opiše gradove kroz koje kolona prolazi, Zagreb, Apatin, Sombor, Novi Sad…

…Knjigu “Pakao je počeo u Bleiburgu” trebalo bi objaviti u nekoj lijepoj, visokoestetiziranoj i elitnoj ediciji, među dobrim knjigama…